Deklaracija stranke DRITO

Nada ili beznađe?

Politička scena u Hrvatskoj danas djeluje krajnje sumorno. Nekadašnji loš duopol polako se pretvara u desetogodišnji još gori monopol. Od ustaša i partizana ne da se nismo odmakli, nego se bavimo njima više nego ikada. Razjedinjena vanjska politika balansira između kalkulantskog dodvoravanja centrima moći jednog brda i inatljivih kompleksa drugog, a izabrani narodni zastupnici na pola mandata mijenjaju dres i dodatno srozavaju Sabor i politiku. 

Nijedan medij i nijedan „neovisni“ analitičar ne pokušavaju više uvjeriti narod kako je vladajuća struktura poštena, jer znaju da tu priču više nikome ne mogu prodati. Stoga guraju nešto drugo – svi su isti, Sabor nije srce hrvatske demokracije i državnosti, već kokošinjac u kojem uhljebi ništa ne rade, nego se isprazno svađaju, ništa se ne može promijeniti, nitko se ne može nositi s ovom vladajućom garniturom. Ukratko, propovijedaju nam beznađe.

Stoga je prvi izbor kojeg svatko od nas treba napraviti onaj između nade i beznađa. Ima li Republika Hrvatska još uvijek snage biti republikom, biti javna stvar, okvir u kojem će slobodni građani upravljati sobom ili je hrvatska slobodarska i građanska supstanca zauvijek izgubljena? Treba li odustati, pognuti glavu, gledati svoja posla u okviru koji nam je prepušten, a koji biva sve uži i uži, ili ima smisla nastaviti borbu za slobodnu, demokratsku Hrvatsku, za hrvatsku re-publiku?

Nada u sebi već sadrži elemente vjere da se može drugačije i ljubavi koja je pokretač svakog nastojanja. Nada znači i imaginaciju, mogućnost da prije svega za-mislimo drugačije i bolje, ne umislimo, već u-vidimo realnu mogućnost i načine njenog ostvarenja. Svako ostvarenje najprije je nastalo u umovima i srcima pa tako i bolja, pravednija, poštenija, milosrdnija, radosnija Hrvatska. „Moja mala Hrvatska, tako rijetko radosna“, riječi su pjesnika koje su nam bile lajtmotiv na početku političkog angažmana i kojih se držimo i danas. 

Nema toga što nam nisu uzimali zadnjih godina. Krali su novac, kuće, zemlju, plin i vodu, struju i željezo, uređaje za dječje bolnice, valutu i dostojanstvo, slobodu, školovanje i posao, ali postoji samo jedna stvar koju čovjeku nitko ne može oduzeti, osim ako sam ne pristane da je preda, a to je upravo NADA.

Drito je stoga, prije svega, poziv na buđenje nade u našim građanima. Neka znaju da nas još ima koji se nismo predali ni prodali, koji motrimo političku situaciju, o njoj ozbiljno promišljamo, radimo, organiziramo se i spremamo. 

Građani ne moraju više birati između manjeg i većeg zla. Ovoga puta doista, ako to žele, imaju izbora. Jer to i jest smisao demokracije. Ne trgovati kako bismo baš mi bili izabrani, nego se ponuditi i dati građanima priliku da mogu birati imajući povjerenja u to da će zbroj njihovih pojedinačnih političkih volja biti nešto više od zbroja njihovih pojedinačnih interesa da bi nas zajednički usmjerio prema nekoj boljoj budućnosti.